Najpoznatije legende o Banjaluci – Safikada, Ferhadija i nazivi banjalučkih naselja

Gradovi nisu samo ulice, zgrade i rijeke – oni žive kroz priče.

Banja Luka, grad na Vrbasu, ima svoju dušu sačuvanu u legendama koje se prenose generacijama. Iako neke potiču iz stvarnih događaja, a druge iz narodnog predanja, sve zajedno čine neizostavan dio identiteta ovog grada.

U nastavku vam donosimo dvije priče koje su postale simboli ljubavi, mudrosti i poštovanja prema tradiciji.

Legenda o Safikadi – Ljubav jača od smrti

Postoje priče koje gradovi čuvaju kao najveće blago. Za Banjaluku, to je priča o Safikadi – mladoj djevojci čija je ljubav prema jednom vojniku postala simbol vjernosti, bola i strasti koji ne blijede kroz vrijeme. Safikada nije samo lik iz predanja; ona je dio identiteta grada, vječna čuvarica ideje da ljubav ne poznaje granice, religije ni naređenja.

Prema legendi, Safikada je bila kćerka uglednog trgovca ili potomak plemenite porodice, možda čak i unuka Ferhad-paše Sokolovića. Zaljubila se u vojnika — neki kažu da se zvao Herman i da je bio austrougarski stražar na Kastelu, dok drugi tvrde da je bio turski asker po imenu Omer. Ime možda varira, ali osjećanja su u svim verzijama ista.

Njihova ljubav bila je zabranjena. U vrijeme kada su brakove dogovarale porodice, a društvena pravila bila jača od emocije, Safikadina porodica je učinila sve da tu vezu spriječi. Otac je, prema predanjima, čak potkupio vojne vlasti kako bi njenog voljenog poslali daleko — u istočnu Bosnu ili čak u Andaluziju. Zauzvrat, za Safikadu je ubrzano organizovana vjeridba sa drugim mladićem.

Ali srce nije moglo da zaboravi. Kada je stigla vijest da je njen voljeni poginuo, Safikada je odlučila da ispuni zavjet. U podne, tačno kada top sa Kastela označava vrijeme, stala je pred cijev, obučena u bijelo i sa riječima: "Vjerna sam ti do groba."

Top je opalio. Njeno tijelo je palo na mjesto današnjeg spomenika, prostor između Ferhadije i Kastela.

To mjesto i danas živi. Safikadin grob, kako ga Banjalučani zovu, postao je simbol ljubavi koja traje. Parovi iz grada i turisti iz cijelog svijeta ostavljaju svijeće, ruže i želje, vjerujući da Safikadina duša i dalje bdije nad onima koji vole. Mnogi vjeruju da svijeća zapaljena iz iskrene ljubavi ima moć da usliši srca koja traže jedno drugo.

Zbog svog snažnog značenja, 2023. godine u Banjaluci je premijerno izvedena i opera Safikada, dokaz da ova priča nije samo legenda – već emocija koju grad nosi kroz vijekove.

Legenda o Ferhadiji i nazivima banjalučkih naselja

Džamija Ferhadija nije samo arhitektonsko čudo iz osmanskog perioda – ona je srce Banjaluke, spomenik duhovnosti i kulturnog nasljeđa, ali i izvor jedne od najpoznatijih legendi koje objašnjavaju imena pojedinih dijelova grada.

Iako zvanični podaci govore da je Ferhadija izgrađena 1579. godine po nalogu Ferhat-paše Sokolovića, uz učenike velikog Mimara Sinana, narodna predanja pričaju drugačiju, gotovo bajkovitu priču.

Prema legendi, gradnju je vodio Rade Neimar, vrsni majstor koji je ranije zidao i pravoslavne bogomolje, a pomagali su mu šegrti Petar, Pavle, Ivan, Drago i Simo. Ferhat-paša je, oduševljen ljepotom koju su stvorili, poželio da ta džamija ostane neponovljiva – jedinstvena u cijelom svijetu. Da niko nikada ne bi mogao sagraditi nešto slično, odlučio je da pogubi sve neimare.

Zatočeni u minaretu, neimari su u očaju napravili sebi krila, poput Dedala i Ikara iz starogrčkih mitova, i pokušali da pobjegnu. Poletjeli su sa vrha džamije, ali sudbina im nije bila naklonjena. Legenda kaže da su padali na različite strane Banjaluke, a naselja su po njima dobila imena:

– Petar je pao na Petrićevac

– Pavle na Pavlovac

– Ivan na Ivanjsku

– Drago na Dragočaj

– Simo, koji je pri padu slomio rebro, dao je ime današnjem Rebrovcu

Iako ova legenda nije istorijski potvrđena, njena snaga leži u simbolici. Ona govori o žrtvi i ljepoti, o tome koliko su djela starih majstora bila cijenjena — čak i do te mjere da se zbog njih oduzima život.

Zanimljivo je i da Ferhadija i danas živi duhovno i kulturno — ne samo kroz vjersku praksu, već i kroz priče poput ove, koje u Banjaluci prenose s koljena na koljeno. U dvorištu džamije nalazi se i turbe Ferhat-paše, a šadrvan na ulazu i dalje simbolično okuplja ljude, kao što je to činio vijekovima.

Uprkos ratnim razaranjima i potpunom rušenju 1993. godine, Ferhadija je u potpunosti obnovljena 2016. i proglašena nacionalnim spomenikom, ali i simbolom mira i tolerancije. Uz sve to, legenda o majstorima koji su poletjeli i danas živi – u svakom imenu koje izgovorimo, nesvjesno noseći u sebi trag te davne, ali vječne priče.

Grad koji pamti svoje priče

Legende možda nisu zapisane u udžbenicima, ali jesu u ljudima - u šapatima starijih, u kamenju kojim su popločane ulice, u pogledima koji zastanu pred starim zidinama.

Banja Luka nije samo grad mostova, spomenika i tvrđava – to je grad priča. I svaka od njih, ma koliko neprovjerena ili zaboravljena, dio je mozaika koji oblikuje naš identitet.

Kroz ove legende čuvamo sjećanja, emocije i vrijednosti. A možda upravo zahvaljujući njima, Banja Luka ostaje ono što jeste – mjesto gdje tradicija živi i gdje svaka generacija ima priliku da ispriča svoju verziju iste priče.

Ako i vi znate neku staru legendu, neispričanu priču ili lično sjećanje koje vrijedi zabilježiti – podijelite je s nama. Možda će baš ona postati naredna legenda koju ćemo ispričati zajedno.

Komentari